prvi dan.
Bog!
drugi dan.
Djevojka u tramvaju je ljubazno ponudila starijem čiki da sjedne. Damski se ustala (onako nježno i elegantno), i najumilnijim glasom rekla: "Izvolite, sjesti". Čikica je bio već blizu orgazma jer je mogao smjestiti kosti na "udobnu" stolicu.
Mene je iznenadilo kako postoje takvi ljudi, iako je sve to bilo krajnje izvještačeno i ogavno, postojala je odredjena ljepota (ako ljepota moze da postoji u takvim ogavnim i izvjestacenim radnjama) u toj novonastaloj situaciji.
Dvije stanice kasnije, čikica je izašao. Djevojka se okrenula prema meni i, već pomalo iritantnim – ali, umilnim glasom, pitala: "Hoćeš sjesti?", na što sam ja, naravno, vrlo hladno odgovorila da neću. To što sam bila rezervirana joj nije bilo po volji pa se malo namrštila. (Valjda je očekivala da ću je zagrliti, šta li? op.a.)
Tek što je dotična sjela, pojavi se, khm… ajmo reći ‘elegantno popunjen gospodin’ (mada njegova popunjenost – više napunjenost, nije nimalo elegantna, a termin ‘gospodin’ ne postoji u njegovu riječniku). I naravno, vrlo očekivano, dotična opet ustane i umilnim glasom procvukuće: "Izvolite." (to mi je malo vec počelo ići na živce).
Dva sekunda kasnije "POP!", direktno meni u uho. Ja se okrenem da seljačinu, koji mi puše balone na uho, prezrivo pogledam i stavim mu do znanja (ne jebat ga u mozak) da je nekulturan i da mi se izgubi iz vidokruga.
surprise.
Da, to je ona ista djevojka, koja se tako pravila ‘divna i kulturna’. I meni dodje da povraćam.
Pozitivno što sam izašla na sledećoj stanici, jer ne bih mogla podnijeti jos jedno "POP!".
treći dan.
Dobila sam mail. U mailu sam dobila prezentaciju koja se zove "Zamislimo se". Ja sam sebe odmah zamislila kao Barbiku, ali ne običnu, nego Cher Barbiku.
Prezentacija je bila o djeci u Africi. I o tome kako se trebamo moliti za njih i zamisliti se nad njihovom sudbinom.
Naravno, mnogo teksta i potresnih slika. Određene riječi posebno naglašene. Riječi kao ‘pray’.
Ja se ne molim.
Djeci u Africi, i ostaloj djeci i ljudima koji nemaju nikakvih uslova za život, i čije se postojanje svelo na opstanak, ne trebaju riječi i molitve. Trebaju im djela. A djela? Djela su komplikovana, ajmo se moliti. Da.
Pitanje: KOME?
Zamislite sebe kao ljude od djela, ne od riječi.
***
post scriptum.
Uzmite tako neku djevojku koja svima ustaje u tramvaju i prodaje se kao strasno učtiva, ona će redovito puhati tamo neke balone, nekome na uho. I slati ce neke mailove sa prezentacijama tipa ‘Zamislite se.’. Ljudi i riječi. Prazan prostor. Vakuum.
***
"But I'm not a slave to god that doesn't exist
And I'm not a slave to a world that doesn't give a shit
The death of one is a tragedy
The death of one is a tragedy
The death of one is a tragedy
The death of a million is just a statistic"
Odoh se moliti za smrt covjeka.
mene i Vic je danas
proganjao mnogo cudan covek
i htio da se tuce sa nama. to nije nornalno. nije.
ja bih joj samar pukla. no zbilja!
ja bih se zamislila kao Kena. Ili bih si zamislila Kena. ne bih, nema muda. bukvalno.
Vic mi je rekla za ‘cudnog covjeka’. Napisat cu memoare porodice BGG (kako fino zvuchi) i zvat ce se “Memoari porodice BGG”, a ispod ce biti “Dogadjaji iz trolejbusa” 😀
Ken nema ni muda ni… (citirala bih V. al’ ne zelim biti nepristojna)
znam, zato ga i ne volim. tezak je zivot kad nemas muda, ne?
je, zvuci fino. garant bi knjiga postala hit. vidimo se na kafi, bre.